Republika Srbija
Apelacioni sud u Beogradu
Court of Appeal in Belgrade
Српски ћирилица Srpski latinica English
25.10.2012.

Gž 2860/12

REPUBLIKA SRBIJA
APELACIONI SUD U BEOGRADU
Gž 2860/12
Dana 25.10.2012. godine
B E O G R A D

 

U IME NARODA

APELACIONI SUD U BEOGRADU, u veću sastavljenom od sudija: Marine Govedarica, predsednika veća, Milanke Vukčević i Snežane Živković, članova veća, u parnici tužioca Republike Srbije – Ministarstvo odbrane, Vojnograđevinska direkcija “Beograd”, koju zastupa Direkcija za imovinsko – pravne poslove, Odeljenje u Beogradu, protiv tuženog AA, čiji je punomoćnik AB, advokat, radi otkaza ugovora o zakupu stana i iseljenja, odlučujući o žalbi tužilje izjavljene protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P.br.49687/2010 od 22.09.2011.godine, u sednici veća održanoj dana 25.10.2012. godine, doneo je


P R E S U D U

ODBIJA SE žalba tužilje kao neosnovana i POTVRĐUJE presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P.br.49687/2010 od 22.09.2011. godine.


O b r a z l o ž e nj e

Pobijanom presudom, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila otkaz ugovora o zakupu stana IN br.60966-2/01 od 10.01.2003.godine, kao i da sud obaveže tuženog da se sa svim licima i stvarima iseli iz dvosobnog stana aa i da ispražnjen stan preda na slobodno raspolaganje i korišćenje tužilji. Stavom drugim tužilja je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 103.750,00 dinara.

Blagovremenom žalbom tužilja je navedenu presudu pobijala zbog svih razloga predviđenih članom 360 stav 1 ZPP. Žalbene razloge je obrazložila i žalbeni predlog iznela.

Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu odredbe člana 372 ZPP (“Sl. glasnik RS'' br.125/04 i 111/09) koji se primenjuje na osnovu člana 506 stav 1 sada važećeg ZPP (“Sl. glasnik RS'' br.72/11), Apelacioni sud je našao da žalba nije osnovana.

U provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka predviđene članom 361 stav 2 tačka 1, 2, 5, 7 i 9 ZPP, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, a zbog kojih bi pobijana odluka morala ukinuti.

Presuda prvostepenog suda sadrži jasne, potpune i neprotivrečne razloge o činjenicama važnim za presuđenje, koje nisu u suprotnosti sa sadržinom izvedenih dokaza i spisa. Izreka presude je jasne i neprotivrečna razlozima datim u obrazloženju, kako u odnosu na činjenične zaključke tako i primenjene propise. Zato neosnovano tužilja u žalbi ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 361 stav 2 tačka 12 ZPP.

Na osnovu pročitanih pismenih dokaza, iskaza saslušanih svedoka i iskaza tuženog saslušanog u svojstvu parnične stranke, utvrđeno je da je rešenjem stambene komisije VP 1313 Beograd od 12.03.2001.godine tuženom na ime stambenog proširenja dat u zakup na određeno vreme dvosobni stan aa, da je na osnovu tog rešenja zaključen ugovor o zakupu predmetnog stana na neodređeno vreme između tužilje kao zakupodavca i tuženog kao zakupca, da je tuženi bez saglasnosti tužilje izdavao stan u zakup trećim licima u periodu od decembra 2002 do maja 2003.godine, kada je stan koristila porodica BB, te da se tuženi u stan vratio u maju 2003.godine.

Navedeno činjenično stanje utvrđeno je potpuno i pouzdano. Prvostepeni sud je izvedene dokaze pravilno cenio u smislu člana 8 ZPP. U obrazloženju odluke je na jasan i pregledan način izneo tok dokaznog postupka, sadržinu izvedenih dokaza, a potom i njihovu ocenu. Činjenično stanje utvrđeno od strane prvostepenog suda, žalbom tužilje nije dovedeno u sumnju. U žalbi tužilja nije iznosila nove činjenice, niti je nudila ili predlagala nove dokaze u smislu člana 359 stav 1 ZPP.

Na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo – odredbe člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju i 3 i 37 Zakona o osnovama svojinskopravnh odnosa, kada je našao da tužbeni zahtev nije osnovan, te odlučio kao u izreci ožalbene presude. Za svoju odluku je naveo valjane i zakonite razloge koje prihvata Apelacioni sud.

Pravilnom pravnom ocenom utvrđenih činjenica prvostepeni sud je zaključio da iako je tuženi u periodu od decembra 2002 do maja 2003. godine predmetni stan izdavao u zakup porodici BB koji su stan koristili kao podstanari, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za davanje otkaza ugovora o zakupu stana tuženom u smislu člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju (“Službeni glasnik RS” broj 50/92...26/2001).

Odredbom člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju (“Službeni glasnik RS” broj 50/92...26/2001), propisano je, da zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu stana, ako zakupac i posle opomene bez saglasnosti zakupodavca koristi stan za obavljanje poslovne delatnosti, izdaje u podzakup ili dozvoli korišćenje stana licima koja nisu predviđena ugovorom. Dakle, iz citirane zakonske odredbe nedvosmisleno proizilazi da je opomena zakupodavca obavezan uslov za mogućnost davanja otkaza ugovora o zakupu stana zakupcu i da je izdavanje stana u podzakup ili dozvoljavanje korišćenja stana licima koja nisu predviđena ugovorom, sankcionisano davanjem otkaza ugovora o zakupu stana, samo ako se takvo postupanje zakupca nastavi i posle opomene od strane zakupodavca, da to ne čini. U konkretnom slučaju je utvrđeno, a tužilja to ne spori da se tuženi u stan vratio u maju 2003.godine, odnosno da je porodica BB predmetni stan koristila od decembra 2002.godine do maja 2003.godine. Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je dana 10.07.2003.godine, a što se utvrđuje na osnovu prijemnog pečata Trećeg opštinskog suda u Beogradu koji se nalazi na tužbi. Kako tužilja, na kojoj je bio teret dokazivanja u smislu člana 7 stav 1 tačka 220 i 223 ZPP, nije pružila dokaz da je tuženog kao zakupca pre podnošenja tužbe, opomenula u smislu člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju, da ne izdaje stan u podzakup, pa nisu ispunjeni uslovi za davanje otkaza tužiocu kao zakupcu ugovora o zakupu stana koji je 10.01.2003.godine zaključio sa tužiljom.

Tužilja je tvrdila u postupku pred prvostepenim sudom da je tuženom pre podnošenja tužbe uputila opomenu i to putem preporučene pošiljke, međutim, ovu tvrdnju nije dokazala do stepena verovatnoće koji isključuje svaku razumnu sumnju. Tužilja je u prilog svojih navoda uz podnesak od 29.09.2005.godine dostavila fotokopiju preporučene pošiljke R.37456 iz koje se jedino može utvrditi da je Vojnograđevinska direkcija “Beograd” preporučenim putem uputila pošiljku na ime tuženog na adresu predmetnog stana i da je pošiljku dana 22.02.2003.godine primilo lice koje se potpisalo PP. Na osnovu priloženog dokaza ne može se utvrditi sadržina pošiljke. I sama tužilja ne insistira na priloženoj fotokopiji povratnice – izveštaja o uručenju preporučene pošiljke kao dokazu o uručenju opomene pred utuženje tuženom već u pomenutom podnesku od 29.09.2005.godine navodi da podneta tužba ima značaj opomene u smislu člana 35 stav 1 Zakona o stanovanju. Međutim, prvostepeni sud je utvrdio, a tužilja ne dokazuje suprotno, da posle podnošenja tužbe tuženi nije izdavao stan u podzakup niti dozvoljavao korišćenje stana licima koja nisu predviđena ugovorom.

Iz navedenih razloga tužbeni zahtev nije osnovan, pa je odluka prvostepenog suda kojom je tužbeni zahtev tužilje odbio, pravilna i zakonita.

Polazeći od sadržine odredbe člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju, koji sankcionisanje ponašanja zakupca koji izdaje stan u podzakup i dozvoljava korišćenje stana licima koja nisu predviđena ugovorom, uslovljava postojanjem opomene zakupodavca zakupcu da to ne čini, se za otkaz ugovora o zakupu smatra relevantnim ponašanjem zakupca posle opomene, nisu od značaja navodi žalbe da je tuženi predmetni stan u podzakup porodici BB izdavao i pre decembra 2002.godine, odnosno od dana kada je uveden u posed predmetnog stana.

Isto tako je, bez značaja ukazivanje žalbe da u spisima postoje izveštaji Komisije za namensko korišćenje stanova iz vojnostambenog fonda o obilasku predmetnog stana, na osnovu kojih se na nesumnjiv način utvrđuje da je tuženi predmetni stan nenamenski koristio. Ovo iz razloga što je takvo činjenično stanje utvrdio i prvostepeni sud.

Neosnovano se tužena u žalbi poziva na pogrešnu primenu materijalnog prava kao razloga pobijanja presude prvostepenog suda, i tvrdi da nije bilo mesta primeni odredbe člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju, već da je trebalo primeniti tačku 6 odredbe člana 35. Prema članu 35 stav 1 tačka 6 Zakona o stanovanju, zakupodavac može dati otkaz ugovora o zakupu stana ako zakupac stana i članovi njegovog porodičnog domaćinstva ne koriste stan duže od jedne, a najduže četiri godine, a zakupac se ne sporazume sa zakupodavcem o načinu korišćenja stana za to vreme. Odredba člana 187 stav 4 ZPP propisuje da sud postupa po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahteva, a ako je naveo pravni osnov, sud nije vezan za njega. Međutim, od ovog pravila postoji izuzetak i to baš u parnicama radi iseljenja. U situaciji kad zakupodavac traži iseljenje zakupca iz stana jer je zakupcu dao otkaz ugovora o zakupu stana, zakupodavac mora navesti razlog za otkaz. U konkretnom slučaju tužilja je u tužbi tražila iseljenje tuženog navodeći da on ne koristi predmetni stan već ga izdaje u podzakup trećim licima te su se na taj način stekli uslovi predviđeni članom 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju. U takvoj situaciji prvostepeni sud je ispitivao i utvrđivao da li su ispunjeni uslovi za otkaz ugovora o zakupu stana iz člana 35 stav 1 tačka 1 Zakona o stanovanju i shodno tome zaključivao o osnovanosti tužbenog zahteva. Prvostepeni sud nije bio ovlašćen i izašao bi iz granica tužbenog zahteva da je kao predmet utvrđivanja u ovoj pravnoj stvari postavio ispitivanje postojanja svih razloga za otkaz ugovora o zakupu stana predviđenih članom 35 stav 1 tačka 1-6, pa tako utvrđivao da li zakupac odnosno tuženi, plaća uredno zakupninu, da li nanosi štetu stanu, zajedničkim prostorijama, instalacijama i uređajima u stambenoj zgradi u kojoj se stan nalazi, da li su tuženi ili neko od članova njegovog porodičnog domaćinstva stekli u svojinu stan koji je odgovarajući za to porodično domaćinstvo, da li je predmetni stan tuženi dobio na osnovu radnog odnosa, i da li mu je radni odnos prestao, na osnovu njegovog zahteva ili po njegovoj krivici, te da li je tuženi i članovi njegovog porodičnog domaćinstva predmetni stan izdavao duže od jedne a najduže četiri godine, a da se sa tužiljom o načinu korišćenja stana za to vreme nije sporazumeo. Dakle, tužilja ne može s uspehom u žalbi menjati osnov tužbenog zahteva, odnosno tek u žalbi kao razlog za otkazivanje ugovora o zakupu stana i iseljenje tuženog navoditi drugi pravni osnov.

Potvrđena je odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana na pravilnoj primeni odredaba članova 149 i 150 ZPP, a koja u svemu odgovara ishodu spora i postignutom uspehu stranaka. Visina troškova odmerena je prema Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, a dosuđeni troškovi su bili potrebni radi vođenja parnice.

Iz navedenih razloga Apelacioni sud je na osnovu člana 375 ZPP koji je bio na snazi u vreme donošenja ožalbene presude, odbio žalbu tužilje kao neosnovanu i presudu prvostepenog suda potvrdio.

Predsednik veća-sudija,
Marina Govedarica, s.r.

Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Svetlana Antić

 

Si id non apparet, non ius deficit sed probatio (Paulus) – Ako se nešto ne dokaže, ne pravo, nego dokaz nedostaje