Republika Srbija
Apelacioni sud u Beogradu
Court of Appeal in Belgrade
Српски ћирилица Srpski latinica English
14.10.2010.

Gž 5423/10

REPUBLIKA SRBIJA
APELACIONI SUD U BEOGRADU
Gž 5423/10
14.10.2010. godine
B E O G R A D

 

U IME NARODA

  APELACIONI SUD U BEOGRADU, u veću sastavljenom od sudija Tamare Uzelac – Đurović, predsednika veća, Dobrile Strajina i Sanje Lekić, članova veća, u parnici tužioca AA, čiji je punomoćnik AB, advokat, protiv tužene BB, čiji je punomoćnik BA, advokat, radi iseljenja, odlučujući o žalbi tužioca izjavljenoj protiv presude Trećeg opštinskog suda u Beogradu P.br. 2138/05 od 15.04.2008.godine, u sednici veća održanoj 14.10.2010.godine, doneo je


P R E S U D U

  ODBIJA SE kao neosnovana žalba tužioca i POTVRĐUJE presuda Trećeg opštinskog suda u Beogradu P.br. 2138/05 od 15.04.2008.godine.


O b r a z l o ž e nj e

Prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da se sa svim licima i stvarima iseli iz aa i da te prostorije oslobođene od svih stvari i lica preda tužiocu u državinu u roku od 15 dana pod pretnjom izvršenja (stav prvi izreke). Obavezan je tužilac da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 53.250,00 dinara, u roku od 15 dana od dana prijema prepisa presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja (stav drugi izreke).

Protiv navedene presude tužilac je blagovremeno izjavio žalbu pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost prvostepene presude u smislu člana 372. ZPP, Apelacioni sud je našao da žalba nije osnovana.

Prema razlozima prvostepene presude tužilac je suvlasnik sa 3/66 dela kuće aa1, a sve upisanih u KO _. Tužilac je sa "AA" 04.12.1980.godine zaključio ugovor. Predmet ovog ugovora je ustupanje na trajno korišćenje dela porodične stambene zgrade aa, na trajno korišćenje, po osnovu člana 67B Zakona o izmenama dopunama Zakona o stambenim odnosima SR Srbije („Službeni glasnik SRS“ br. 30/80). Navedenim ugovorom i to članom 1. konstatovano je da je tužilac vlasnik dela porodične stambene zgrade aa, koja se sastoji od sobe, kuhinje, ostave i zajedničkog wc-a, u ukupoj površini od 30,40 m2, da je „AA“ tužiocu, odnosno njegovoj supruzi dodelio jednoiposoban stan aa2, u koji se ima useliti sa članovima svog porodičnog domaćinstva i to suprugom i sinom, dok je članom 2 ugovoreno da su „AA“ i tužilac saglasni da u smislu člana 67B Zakona o izmenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“ br. 30/80) „AA“ ima pravo da odredi nosioca stanarskog prava na stanu koji je predmet ovog ugovora, a da tužilac, kao sopstvenik stana, ovim ugovorom priznaje tu obavezu i neće praviti nikakve smetnje prilikom useljenja nosioca stanarskog prava kojeg odredi „Kluz“ u stan koji je predmet ovog ugovora. Članom 3. konstatovano je da se ovaj ugovor zaključuje na neodređeno vreme, s tim što je „AA“ u obavezi da plaća sve dažbine povodom korišćenja ovog stana (osim zakupnine) društveno političkoj zajednici na ime tužioca, kao sopstvenika dela porodične stambene zgrade. Članom 6. ugovoreno je da se može dati otkaz ugovora o korišćenju stana licu koje odredi „AA“ samo pod uslovom ako zaostane sa plaćanjem zakupnine u periodu dužem od 3 meseca, ako koristi stan na način koje druge korisnike ometa u mirnom korišćenju stana, ako koristi stan protivno ovom ugovoru i ako koristi stan pa se na taj način stanu, zajedničkim prostorijama ili uređajima, njegovom krivicom nanosi materijalna šteta. Članom 7. ugovoreno je da se zakupnina za stan, koji je predmet ovog ugovora plaća sopstveniku, s tim što ta zakupnina ne može biti veća od zakupnine koja bi se za taj stan plaćala u društvenom sektoru. Članom 8. ugovoreno je da se tužilac obavezuje da će sa svim licima koje odredi „AA“ zaključiti ugovor o zakupu u skladu sa članom 67b Zakona o stambenim odnosima SR Srbije. Rešenjem o dodeli stana na korišćenje "AA" od 24.12.1990.godine ovde tuženoj dodeljen je sporni stan kao nužni smeštaj, s tim da će isti koristiti sa kćerkama.

Polazeći od tako potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je zaključio prvostepeni sud da tužena ima pravni osnov za korišćenje spornog stana, te s tim u vezi pravilna je odluka prvostepenog suda kojom je odbijen kao neosnovan zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tužena da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana, i da isti oslobođen od svih stvari i lica preda tužiocu u državinu.

Naime, kod utvrđenog da je rešenjem "AA" od 24.12.1990.godine sporni stan dodeljen tuženoj, a koje rešenje je doneto na osnovu ugovora koji je "AA" zaključila sa tužiocem 04.12.1980.godine, te kako navedeno rešenje proizvodi pravno dejstvo, to je pravilan zaključak prvostepenog suda da tužena ima pravni osnov za korišćenje spornog stana, bez obzira što na osnovu tog rešenja nije zaključen ugovor o korišćenju stana. Ovo jer po tada, a i po sada važećim propisima stan može koristiti lice kome je on dodeljen, s tim što se na osnovu akta o dodeli zaključuje ugovor o zakupu. Onaj ko je dodelio stan određenom licu dužan je da sa tim licem i zaključi ugovor o zakupu. U konkretnom slučaju to je bila obaveza tužioca shodno zaključenom ugovoru od 04.12.1980.godine i shodno odredbi člana 67b Zakona o stambenim odnosima koji je važio u to vreme („Službeni glasnik SRS“ br. 29/73, 30/80), a kako tužilac to nije učinio on se ne može pozivati na odsustvo ugovora, jer on ne postoji isključivo njegovom krivicom, obzirom da akt davaoca stana nije stavljen van snage, a njegovo dejstvo podrazumeva da i tužilac učini ono što je neophodno da lice koje je dobilo stan postane njegov zakupac, jer aktom davaoca uspostavljeno je pravno stanje kome nedostaje samo još ugovor o zakupu da bi se to stanje preobrazilo u pravni odnos. Kako je za odsustvo ugovora o zakupu odgovoran isključivo tužilac to se on ne može pozivati na odsustvo pravnog odnosa tražeći iseljenje tužene iz spornog stana i predaju istog u državinu, jer akt davaoca je pravni osnov za zaključenje ugovora o zakupu, obzirom da tada važeći kao i sada važeći Zakon o stanovanju razlikuje pravni osnov od ugovora, te s tim u vezi lice koje ima pravni osnov (akt davaoca) ne koristi stan bez pravnog osnova.

Stoga su ocenjeni kao neosnovani žalbeni navodi tužioca kojima se ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno zaključio da tužena ima pravni osnov za korišćenje spornog stana jer imajući u vidu napred navedeno tužena obzirom da ima pravni osnov (akt davaoca) ne koristi sporni stan bez pravnog osnova.

Našavši da u sprovedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 1. i 2. ZPP, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i na isto pravilno primenjeno materijalno pravo, to je Apelacioni sud shodno ovlašćenju iz člana 375. ZPP odlučio kao u izreci ove drugostepene odluke, a pri tome je imao u vidu i ostale žalbene navode tužioca i našao da isti ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost prvostepene odluke.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ista doneta pravilnom primenom člana 149. i 150. ZPP.

PREDSEDNIK VEĆA - SUDIJA
Tamara Uzelac - Đurović, s.r.

Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Svetlana Antić

Si id non apparet, non ius deficit sed probatio (Paulus) – Ako se nešto ne dokaže, ne pravo, nego dokaz nedostaje