Republika Srbija
Apelacioni sud u Beogradu
Court of Appeal in Belgrade
Српски ћирилица Srpski latinica English
22.01.2013.

Gž1 3834/11

REPUBLIKA SRBIJA
APELACIONI SUD U BEOGRADU
Gž1 3834/11
Dana: 22.01.2013. godine
B E O G R A D
Nemanjina br. 9


U IME NARODA

APELACIONI SUD U BEOGRADU, u veću sastavljenom od sudija: Borivoja Živkovića, predsednika veća, Vesne Martinović i Snežane Vitošević, članova veća u parnici iz radnog odnosa tužioca AA, čiji je punomoćnik AB, protiv tuženog JP Železnice Srbije iz Beograda, ulica Nemanjina br. 6, radi poništaja, odlučujući o izjavljenoj žalbi tuženog protiv delimične presude Drugog opštinskog suda u Beogradu P1. 202/04 od 07.03.2008. godine, doneo je posle zaključene rasprave pred ovim kao drugostepenim sudom dana 22.01.2013. godine, na kojoj su prisustvovali tužilac lično sa punomoćnikom advokatom i punomoćnik tuženog istog dana


P R E S U D U

POTVRĐUJE SE delimična presuda Drugog opštinskog suda u Beogradu P1. 202/04 od 07.03.2008. godine i žalba tuženog ODBIJA kao neosnovana.

OBAVEZUJE SE tuženi da tužiocu na ime troškova postupka po žalbi plati iznos od 38.250,00 dinara u roku od 8 dana od dana prijema prepisa presude.


O b r a z l o ž e nj e

  Delimičnom presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P1. 202/04 od 07.03.2008. godine, stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca i poništene kao nezakonite odluke disciplinske komisije tuženog broj 45/94-IV-94 od 15.12.1994. godine i odluka broj 46/95-3 od 16.01.1995. godine. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužioca vrati na rad, na radno mesto operativnog pomoćnika šefa stanice Popovac ili drugo radno mesto prema njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnosti, u roku od 8 dana.

Protiv ove presude žalbu je blagovremeno izjavio tuženi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost i zakonitost ožalbene presude u granicama ovlašćenja propisanih odredbom člana 372 ZPP („Slubženi glasnik RS“ broj 125/04 i 111/09 ) u vezi odredbe člana 506 stav 1 novog ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/2011 ) Apelacioni sud u Beogradu kao drugostepeni sud je ocenio da je žalba tuženog neosnovana.

U postupku donošenja ožalbene presude nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka propisane odredbom člana 361 stav 2 tačka 1,2,5,7 i 9 ZPP, na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni ona iz tačke 12, na koje se ukazuje navodima iz žalbe budući da ožalbena presuda sadrži dovoljne, jasne i neprotivrečne razloge o svim odlučnim činjenicama.

Prema činjeničnom utvrđenju u prvostepenom postupku sledi da je tužilac, zaposlen na poslovima operativnog pomoćnika šefa stanice Popovac kod tuženog, oglašen odgovornim po osnovu Odluke disciplinskog veća br. 45/94-4-94 od 15.12.1994. godine, zbog teže povrede radne obaveze iz odredbe člana 182 tačka 6, 52, 56, 64, 81 Kolektivnog ugovora. Zato što je prethodno organizujući grupu, a radeći na mestu operativnog pomoćnika stanice u noći između 13.07.1994. godine zloupotrebio radno mesto i ovlašćenja koja proizlaze iz njegovog radnog mesta i zadatka u nameri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist i obezbedio takav raspored u stanici Popovac koji je omogućio BB – mašinovođi da izvuče vagon i to prema bloku 1 na izvlakač, gde su iz vagona, nedaleko od lokomotive, SS i grupa neindetifikovanih lica neometano ukrali 28 kartona bicikla, raznih boja i brzina, u vrednosti od 14.840,00 dinara, a za koje je iz svoje kancelarije zamenika pomoćnika zajedno sa BB organizovao prevoz u koji je bio uključen i Miodrag Jeftić, kao i deobu plena sa svim učesnicima, na koji način je naneo štetu i bitno ugrozio interes poslovanja preduzeća, rušeći ugled prevoznika, zbog čega mu je izrečena mera prestanka radnog odnosa.

Drugostepenom disciplinskom odlukom tuženog broj 46/95-3 od 16.01.1995. godine odbijen je kao neosnovan prigovor tužioca izjavljen na prvostepenu odluku disciplinskog veća tuženog. Disciplinski postupak vodilo je ovlašćeno lice, a u odluci tuženog nije utvrđeno tačno vreme izvršenja i mesto izvršenja u pogledu radne obaveze. Prilikom istovara vagona dana 13.07.1994. godine u Beogradu-ranžirna stanica utvrđeno je da nedostaje 28 bicikala BH50 koji su transportovani iz Skoplja, da je sporni vagon u stanici Niš-Ražirna-Popovac bio 07.07.1994. godine od 00:20 časova do 20 časova kada je otpremljen za Beograd bez primedbi nadležne službe koja je izvršila pregled plombi i prijave krađe. Od tužioca je oduzeta jedna bicikla sa 10 brzina, „Šimano“ crvene boje. Takođe je utvrđeno da u toku disciplinskog postupka nije utvrđeno kada ni gde je izvršena krađa. Naručilac posla se izjasnio da ne može da dostavi bliže podatke o vrsti bicikla koja je bila predmet prevoza. Prilikom istovara utvrđeno je da su plombe na spornom vagonu bile neoštećene, da je tužilac posedovao da je kupio bicikl od 5 brzina od SS1 marke Pionir, prema priloženom računu. Takođe je utvrđeno da tužilac sporne večeri nije radio, da je od tužioca oduzet bicikl od 10 brzina marke Šimano crvene boje, a da naručilac posla nije potvrdio da je prevozio bicikl Šimano crvene boje, da je javni tužilac odustao od krivičnog gonjenja protiv tužioca. Iz iskaza saslušanih svedoka je utvrđeno da je redovna procedura da kada stigne voz u stanicu Popovac određena služba proveri ispravnost plombe pre dolaska u ranžirnu stanicu, da je sporni vagon otpremljen iz stanice Popovac vozom broj 81104 za Beograd ranžirnu stanicu, da se radilo o vozilu koje direktno ide za Beograd bez bilo kakvog stajanja i da se prilikom dolaska vagona u stanicu Beograd sprovodi ista procedura.

Imajući u vidu napred utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je zaključio da je tužbeni zahtev tužioca osnovan, zbog čega je poništio osporene odluke i obavezao tuženog na reintegraciju tužioca, zaključujući da tuženi nije utvrdio tačno vreme izvršenja povrede radne obaveze niti mesta izvršenja, niti se pouzdano može utvrditi da je tužilac učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret.

Međutim, zaključak ožalbene presude zasnovan je na nepotpuno utvrđenom jer nisu razjašnjene u celosti činjenice vezane za okolnost činjeničnog opisa radnje povrede radne obaveze, vreme, mesto izvršenja povrede radne obaveze zbog čega je ovaj sud kao drugostepeni na osnovu ovlašćenja iz odredbe člana 369 stav 3 ZPP u vezi odredbe člana 506 stav 1 ZPP, održao raspravu pred ovim sudom kao drugostepenim, ponovio dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu stranke, ponovio dokaz čitanjem pisanih dokaza i na osnovu rezultata izvedenih dokaza naznačenih kao na zapisniku sa ročišta dana 22.01.2013. godine i ocene posebno svakog dokaza i u vezi jednih sa drugim utvrdio primenom odredbe člana 8 ZPP, utvrdio i ovo činjenično stanje:

Na osnovu saglasnih izjava parničnih stranaka utvrđeno je:

 da je tužilac bio u radnom odnosu kod tuženog na poslovima operativnog pomoćnika šefa stanice Popovac – sekcija za STP Niš,
 da je tužilac primio zahtev za pokretanje disciplinskog postupka broj 171/1 od 03.11.1994. godine,
 da je zahtev podneo zamenik generalnog direktora za poslove eksploatacije,

 da je odlukom disciplinske komisije broj 45/94-IV-94 od 15.12.1994. godine tužilac oglašen disciplinski odgovornim zato što je prethodno se organizujući u grupu sa BB, SS1 i SS2, radeći kao operativni pomoćnik u noću 13.07.1994. godine zloupotrebio radno mesto i ovlašćenja koja proizlaze iz njegovog radnog mesta i zadatka u nameri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist i obezbedio takav raspored u stanici Popovac koji je omogućio BB mašinovođi da izvuče vagon i to prema bloku 1 na izvlakač gde su iz vagona, nedaleko od lokomotive, SS i grupa neindetifikovanih lica neometano ukrali 28 kartona bicikla raznih boja i brzina u vrednosti od 14.840,00 dinara, za koje je iz svoje kancelarije zamenika pomoćnika zajedno sa BB organizovao prevoz u koji je bio uključen i SS2 kao i da je ovaj plen podelio sa svim učesnicima na koji način je preduzeću naneo štetu i bitno ugrozio interes poslovanja preduzeća, zbog čega mu je izrečena mera prestanka radnog odnosa,

 da je drugostepena disciplinska komisija donela odluku broj 46/95-3 od 16.01.1995. godine kojom je odbijen prigovor tužioca kao neosnovan,

 da je voz, iz koga je prema opisu iz prvostepene disciplinske odluke oduzeto 28 kartona bicikala, bio 07.07.1994. godine u stanici Popovac i da je tu stanicu napustio istog dana

 takođe stranke su učinile nespornim sadržaj pismena u kome su sadržani podaci iz evidencije a na okolnost da su kola 1901722-3 prispela u stanicu Niš ranžir – Popovac 07.07.1994. godine u 00:20 časova vozom 93014, da su otpremljene istog dana u 20 časova vozom 81104 na stanicu Beograd ranžirna

 da je utvrđen manjak 28 kartona bicikla BP50, težine 52, vrednosti 14.840,00 dinara,

 da tužilac nije radio dana 07.07.1994. godine

 da protiv tužioca nije doneta osuđujuća krivična presuda i da je postupak obustavljen u fazi istrage

 prema izjavi tužioca utvrđeno je da tužilac nije radio od 06.30 dana 06.07. do 06.30 dana 08.07, kao ni dana 13.07.1994. godine, niti je te noći dolazio u stanicu Popovac, da je SS2 u to vreme bio otpravnik vozova a BB mašinovođa na manervi, s tim što mašinovođe imaju centralu na Crvenom krstu gde dobiju svoj raspored i da tužilac u tom delu dobijanja rasporeda nije uključen. Kada dođu na ranžirnu stanicu Popovac postoji tehničko kolska služba koja vrši tehnički pregled voza i robe i to samo kada je otvoren vagon, a dok druga služba vrši popis vagona po brojevima, s tim što dobija dokumentaciju o vrsti robe i o tome sačinjava raspored manerve koji sadrži uputnu stanicu npr. Beograd ranžirna, nakon čega taj raspored manerve dolazi kod tužioca u jednom primerku. Tužilac pomaže otpravniku u formiranju novih kompozicija. Od vagona koji su opredeljeni za destinaciju Beograd formira se novi voz, ali da tužilac i kada bi bio na radu ne prisustvuje ni kod formiranja voza ni kod otpreme. Tužilac je takođe objasnio da pomaže otpravniku kada se vrši premeštanje vagona na određeni kolosek.

Prema izjavi tuženog utvrđeno je da je komercijalnim pregledom voza koji je spornog dana prispeo u Niš – Popovac utvrđeno da nema nepravilnosti, niti je uočen nedostatak robe, takođe je učinio nespornim da nije u nadležnosti tužioca da vrši komercijalni pregled voza ali da ima ovlašćenje da dolazeći voz usmeri na kolosek gde se roba može utovariti i istovariti.

Ovaj sud je takođe iz iskaza tužioca saslušanog u svojstvu stranke utvrdio da je posao tužioca ustvari kancelarijski posao koji obuhvata planiranje saobraćaja dva puta u toku 24 sata uz reviziju u saradnji sa starijim dispečarem, da tužilac nije određivao koji će voz u dolasku da bude u odgovarajućem koloseku, a da premeštanje voza sa koloseka na kolosek je direktno otpravnik vozova. Takođe je naveo da je poznavao BB kao i SS2, da su u julu mesecu 1994. godine radili u turnusu, da u tim spornim datumima tužilac nije radio. Tužilac je naveo da su tog dana prema rasporedu 13.07.1994. godine na stanici Popovac radili SS4, SS4, SS5, SS6 i SS7, da je bicikl kupio od SS1 maja 1994. godine, ne može da se seti koje marke i da je istovremeno od njega kupio i automobil marke Opel. Na pitanje suda zašto je u ranijoj izjavi napisao da je uzeo bicikl, tužilac je naveo da je izjave dao pod prisilom, a na pitanje suda, ako je tako zašto je uneta rečenica „za istu nisam znao u momentu izvršenja već posle toga“, tužilac je naveo da je to bilo pre 18 godina. Što se tiče smene saobraćajnog osoblja tužilac je naveo da u dnevnoj smeni to radi šef stanice ili pomoćnik a u noćnoj smeni pomoćnik. U izuzetnim slučajevima to radi i operativni pomoćnik šefa stanice, uz napomenu da su u smeni prisutna dva pomoćnika.

Sud je posebno cenio naznačenu izjavu pa je našao da okolnost što je tužilac kupio ovaj bicikl ne znači da je učestvovao u radnji izvršenja.

Na ovako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je pravilno primenio materijalno pravo.

Suprotno navodima žalbe, osporene odluke disciplinske komisije su nezakonite. Osporenom odlukom disciplinske komisije broj 45/94-IV-94 od 15.12.1994. godine tužilac je oglašen odgovornim zato što je u noći 13.07.1994. godine radeći kao operativni pomoćnik zloupotrebio ovlašćenje organizujući sa BB, SS5 i SS2, u nameri da sebi i drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist tako što je obezbedio raspored rada u stanici Popovac koji je omogućio BB – mašinovođi da izvuče bruto prema bloku 1 izvlakač gde su iz vagona nedaleko od lokomotive SS i grupa neindetifikovanih lica neometano ukrali 28 kartona bicikala raznih boja i brzina u vrednosti od 14.840,00 dinara na koji način je naneta šteta tuženom. Međutim, iz zahteva tuženog 2888 od 04.03.1996. godine proizlazi da su kola broj 191722-33 prispela u stanicu Niš ranžirna Popovac dana 07.07.1994. godine u 00:20 časova vozom 93014 koji je otpremljen istog dana 07.07.1994 godine u 20 časova vozom 81104 za stanicu Beograd ranžirna, a tužilac nije radio tada kao ni dana 13.07.1994. godine za koji datum se tužilac i tereti u disciplinskoj odluci.

Tome u prilog i to što je punomoćnik tužene pred drugostepenim sudom na raspravi naveo da ne može da identifikuje tačan datum dolaska voza pri čemu je datum iz disciplinske odluke tuženog 13.07.1994. godine datum kada je utvrđeno da u vozu nema 28 kartona bicikla što ne znači i da je radnja izvršenja preduzeta tada. Zato sledi da nije utvrđeno da je tužilac izvršio povredu radne obaveze iz člana 182 tačka 1,6,52,56,64 i 81 Kolektivnog ugovora, kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud.

Činjenica da je dana 13.07.1994. godine konstatovano da nedostaje 28 bicikla ne dokazuje i da je radnja izvršenja bila tog dana, i da je tužilac izvršio radnje koje su mu stavljene na teret. Među parničnim strankama je učinjeno nespornim da je manjak utvrđen dana 13.07.1994. godine u stanici Beograd, ali to ne dokazuje da je radnja izvršena tada. Pri navedenom ne može se uzeti ni datum 07.07.1994. godine kao datum izvršene povrede, a koji datum je naveden u žalbi ( u disciplinskoj odluci naveden je datum 13.07.1994. godine ) imajući u vidu da tužilac te večeri nije radio, što proizlazi kako iz evidencije tuženog o prisutnosti na radu, koja evidencija je pouzdana iz razloga što prema iskazu tužioca na osnovu iste primaju plate, tako i iz iskaza tužioca i saslušanih svedoka.

  Takođe, prema opisu posla tužilac ne prisustvuje ni prilikom formiranja voza ni kod otpreme. Naime, tužilac prema opisu posla pomaže otpravniku prilikom premeštanja vagona sa prijemnog na ranžirni kolosek, a i tuženi ne osporava da nije u nadležnosti tužioca da vrši komercijalni pregled voza, niti je tužilac prisutan kod formiranja voza što takođe ukazuje na činjenicu da nije bio u mogućnosti da organizuje krađu spornih bicikala. Uostalom, nakon što je tuženom predočena presuda Opštinskog suda u Nišu K.br.468/95 od 20.10.1997. godine gde se na strani pet navodi događaj od 13.07.1994 godine, tuženi nije mogao da se izjasni zašto je naveden taj datum 13.07.1994. godine kao datum skidanja plombe i datum oduzimanja 28 kartona bicikla „BK 50“ ( u žalbi se navodi da je povreda radne obaveze izvršena 07.07.1994. godine, a da je ista konstatovana 13.07.1994. godine).

Radi toga tužilac nije mogao izvršiti pripisane mu radnje, a nema dokaza da je izvršio raspored rada u stanici Popovac koji je omogućio BB, mašinovođi, da izvuče bruto na izvlakač da bi mogla da bude izvršena protivpravna radnja prisvajanja bicikla. Tome u prilog i to što je u odnosu na tužioca pravnosnažnim Rešenjem Opštinskog suda K. br. 456/95 od 16.01.1995. godine obustavljen krivični postupak za radnje izvršenja 13.07.1994. godine u saizvršilaštvu sa drugim okrivljenim u dispozitivu ove presude koje se odnose na krađu bicikla.

  U situaciji i da se uzme u obzir da je povreda radne obaveze, što ukazuje tuženi u žalbi, izvršena dana 07.07.1994. godine, a ne 13.07.10094. godine (tada voz nije bio u stanici Popovac), kako je to navedeno u disciplinskoj odluci ni tada ne bi bilo odgovornosti tužioca sa izloženog.

Pored toga sud nije ovlašćen da menja činjenični opis radnje iz Rešenja, jer ne zna njegov sadržaj. Takođe se ne može uzeti da je tužilac izvršio povredu radne obaveze, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da tužilac dana 07.07.1994. godine nije bio na radu, a i da je bio u opisu radnog mesta tužioca svakako nije bilo da vrši poslove komercijalnog pregleda voza, u kom slučaju nije mogao znati ni vrstu ni količinu robe koja je prispela u stanicu. Zato kod nesporno utvrđene činjenice da tužilac nije radio dana 07.07.1994. godine niti dana 13.07.1994. godine u noći kada je izvršena, prema paušalnim navodima tuženog, povreda radne obaveze tužilac ni objektivno nije mogao da izvrši povredu radne obaveze niti da organizuje izvršenje iste. Ovo tim pre što je mašinovođa BB radio u železničkoj stanici Crveni krst u Nišu što predstavlja još jednu objektivnu nemogućnost tužioca da pomogne ovom svedoku da izvuče vagon na izvlakač. To što je tužilac radio na poslovima pomoćnika šefa stanice nije dovoljan razlog da se zaključi i da je on odgovoran za nestanak robe.

Tačan je navod tuženog da su krivični i disciplinski postupak odvojeni i nezavisni, ali kod činjenice da tuženi tokom ovog postupka nije dokazao da je tužilac učinio povredu radne obaveze koja mu je stavljena na teret, to je suprotno navodima žalbe tuženog tužbeni zahtev osnovan, a osporene odluke tuženog nezakonite.

Osim toga, u prilog svemu navedenom i činjenica, koju tužilac ukazuje u odgovoru na žalbu jeste da iz potvrde SUP-a Niš od 29.08.1994. godine proizilazi da je tužiocu vraćen prethodno oduzet bicikl, obzirom da je isto bilo kupljeno od saslušanog svedoka SS5. Zato je bez značaja okolnost što se tužilac na raspravi pred drugostepenim sudom nije mogao izjasniti o sadržaju svoje ranije izjave na ovu okolnost. Ovo i s obzirom na protek vremena.

Sve navedeno imajući u vidu iskaz svedoka SS8 saslušanog pred prvostepenim sudom koji je naveo da se radi o vozu koji direktno ide za Beograd – ranžirna bez bilo kakvog stajanja osim u slučaju nekog neočekivanog kvara ili u slučaju ukrštanja, da se iz stanice Beograd – ranžirna sprovodi ista procedura prilikom prispeća vagona i otpreme istog iz stanice Beograd, kao što je to učinila i stanica Popovac, a da je takođe stanica Beograd – donji grad morala opet celu proceduru da ponovi prilikom dolaska vagona u stanicu. Takođe ovaj svedok je naveo i to da železnica prilikom preuzimanja robe radi transporta ne proverava da li se u vagonu zaista nalazi onolika količina robe po vrsti koja je navedena i u tovarnom listu, a da je ono što je najbitnije za železnicu ispravnost plombi za koje je nesporno utvrđeno da su bile ispravne.

S obzirom na sve navedeno nema prestanka radnog odnosa pošto nije utvrđeno da je radnja radnika, u konkretnom slučaju tužioca, dovela do nestanka bicikla, odnosno da se određene radnje (činjenja i nečinjenja) tužioca i manjak robe nalaze u odnosu uzroka i posledice, uz postojanje svesti tužioca o učinjenoj povredi radne obaveze. Dakle činjenični osnov povrede radne obaveze čine objektivni elemenat – radnja i povrede radne obaveze (vreme, mesto povrede radne obaveze) i subjektivni elemenat – svest o nedozvoljenosti ponašanja. Postojanje povrede radne obaveze uslovljava ne samo činjenice da je do manjka došlo, već i da je ista uzrokovana konkretnom radnjom tužioca uz svest o nedozvoljenosti takvog ponašanja. Kako su izostali bitni elementi u konkretnom slučaju, to je i osporeno rešenje nezakonito. Poslodavac nema diskreciono pravo da otkaže ugovor o radu zaposlenom čiju odgovornost za nastalu robu nije utvrdio. Kod izloženog, suprotno navodima žalbe, tuženi u datoj situaciji nije pravilno postupio jer nije utvrdio da li postoji odgovornost tužioca, već je bez utvrđenih činjenica u odnosu na tužioca, uz nesigurne navode „izvesno da je do otuđenja došlo u stanici Niš ranžirna Popovac“ doneo osporene odluke, a to isto važi i za njen navod u pogledu ocene iskaza tužioca i Dragana Gogića da tuženi nema metode prisiljavanja.

Navod žalbe da iskaz tužioca nije istinit nema činjenično pokriće jer se pobijana presuda zasniva na pravilnoj oceni dokaza u smislu člana 8 ZPP.

To isto važi i za navod žalbe da je nejasno zašto je sud poklonio veru iskazu tužioca vezano za potvrdu o oduzimanju vozila. Razlozi pobijane presude daju jasan i precizan odgovor na ovo pitanje (tužiocu je oduzet bicikl marke šimano crvene boje) . U tom smislu i potvrda o kupovini bicikla sa 5 brzina a protivpravno prisvajanje od lica u odnosu na koje je doneta osuđujuća presuda odnosi se na bicikl VHB. Od tužioca nije oduzeto bicikl te marke.

To priznaje i sama žalba, pa onda ostaje nejasno njeno pitanje zašto je sud poklonio veru iskazu tužioca.

Kako su osporene odluke tuženog nezakonite, to je pravilna odluka prvostepenog suda i u delu za reintegraciju.

Obzirom na uspeh tužioca u žalbenom postupku to je ovaj sud kao drugostepeni obavezao tuženog na troškove žalbenog postupka u iznosu od 38.250,00 dinara za pristup i zastupanje na tri održana ročišta pred drugostepenim postupkom u iznosu od po 12.750,00 dinara, primenom važeće Tarife o nagradi i naknadi za rad troškova advokata.

Imajući u vidu napred navedeno Apelacioni sud u Beogradu je primenom odredbe člana 375 ZPP i odredbe člana 149, 150 i 161 stav 2 ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 125/04 i 111/09 ) u vezi odredbe člana 506 stav 1 novog ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ) odlučio kao u izreci.

Predsednik veća-sudija
Borivoje Živković, sr

Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Svetlana Antić

 

Si id non apparet, non ius deficit sed probatio (Paulus) – Ako se nešto ne dokaže, ne pravo, nego dokaz nedostaje