Republika Srbija
Apelacioni sud u Beogradu
Court of Appeal in Belgrade
Српски ћирилица Srpski latinica English
9.04.2012.

Kž1 1502/12

REPUBLIKA SRBIJA
APELACIONI SUD U BEOGRADU
Kž1 1502/12
Dana 09.04.2012. godine
B E O G R A D
ul. Nemanjina br.9

 

U IME NARODA


APELACIONI SUD U BEOGRADU, u veću sastavljenom od sudija: Slavke Mihajlović, predsednika veća, Snežane Savić i Gordane Petković, članova veća, uz učešće sudijskog pomoćnika Snežane Dogandžić, kao zapisničara, u krivičnom predmetu okrivljenog AA i dr., zbog krivičnog dela nedozvoljen prelazak državne granice i krijumčarenje ljudi iz člana 350 stav 3 u vezi stava 2 Krivičnog zakonika, odlučujući o žalbama branioca okrivljenog AA i BB, advokata AB i branioca okrivljenog VV, advokata BA, izjavljenim protiv presude Prvog osnovnog suda u Beogradu, 31 K.br. 4821/11 od 16.01.2012. godine, u sednici veća održanoj u smislu člana 375 Zakonika o krivičnom postupku u prisustvu branioca okrivljenih AA i BB, advokata AB, a u odsustvu uredno obaveštenog javnog tužioca Apelacionog javnog tužilaštva u Beogradu, doneo je


P R E S U D U


ODBIJAJU SE, kao neosnovane, žalbe branioca okrivljenih AA i BB, advokata AB i branioca okrivljenog VV, advokata BA, a presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 31 K.br. 4821/11 od 16.01.2012. godine, POTVRĐUJE.


O b r a z l o ž e nj e


Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu okrivljeni AA i VV oglašeni su krivim za po jedno krivično delo nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz člana 350 stav 3 u vezi stava 2 KZ, a okrivljeni BB za dva krivična dela nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz člana 350 stav 3 u vezi stava 2 KZ, pa je okrivljeni AA uz primenu članova 4,42,43,44,45,54 i 63 KZ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 meseca, u koju mu se uračunava vreme provedeno u pritvoru od 17.06.2011. godine od 22,00 časa pa do upućivanja u ustanovu za izdržavanje kazne, a najduže dok ne istekne vreme trajanje kazne izrečene prvostepenom presudom, dok je okrivljeni VV na osnovu članova 42,43,44,45,54,56,57 i 63 KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 meseci u koju mu se uračunava vreme provedeno u pritvoru od 17.06.2011. godine od 22,00 časa pa do upućivanja okrivljenog u ustanovu za izdržavanje kazne, a najduže dok ne istekne vreme trajanja kazne izrečene prvostepenom presudom i okrivljeni BB kome je, najpre za krivično delo opisano u stavu 1 prvostepene presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 godine i 2 meseca, a za krivično delo opisano u stavu 2 izreke presude kazna zatvora u trajanju od 1 godine, potom je primenom članova 42,43,44,45,54,60 i 63 KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 10 meseci, u koju mu se uračunava vreme provedeno u pritvoru od 25.04.2011. godine pa do 29.04.2011. godine.

Istom presudom na osnovu člana 88 KZ prema okrivljenom VV izrečena je mera bezbednosti proterivanje okrivljenog sa teritorije Republike Srbije za vreme od 10 godina.

Na osnovu člana 196 stav 4 ZKP, okrivljeni AA, BB i VV su oslobođeni obaveze nadoknade troškova krivičnog postupka.

Protiv navedene presude žalbe su izjavili:

-branilac okrivljenih AA i BB, advokat AB, zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa predlogom da Apelacioni sud u Beogradu ukine presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu K.br.4821/11 od 16.01.2012.godine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni ptretres ili prvostepenu presudu preinači tako što će okrivljene AA i BB osloboditi od optužbe zbog nedostatka dokaza da su učinili krivično delo koje im se stavlja na teret,

-branilac okrivljenog VV, advokat BA, zbog: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o krivičnoj sankciji, sa predlogom da Apelacioni sud u Beogradu preinači prvostepenu presudu tako što će okrivljenog VV osloboditi od krivične odgovornosti, ili u suprotnom izreći zatvorsku kaznu i meru bezbednosti u kraćem trajanju.

  Apelacioni sud u Beogradu je održao sednicu veća, na kojoj je razmotrio spise predmeta sa pobijanom presudom i žalbama, pa je po oceni navoda i predloga iznetih u žalbama, imajući u vidu i mišljenje javnog tužioca Apelacionog javnog tužilaštva u Beogradu, našao:

žalbe su neosnovane.

Prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka, niti povrede krivičnog zakona, na koje Apelacioni sud kao drugostepeni pazi po službenoj dužnosti, shodno odredbama člana 380 stav 1 tačka 1 i 2 ZKP.

Branilac okrivljenih AA i BB pobija prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 368 stav 1 tačka 11 ZKP, i pri tom ističe da je izreka prvostepene presude nerazumljiva, protivrečna sama sebi i razlozima navedenim u istoj, razlozi o odlučnim činjenicama su potpuno nejasni i u znatnoj meri protivrečni, te da postoji znatna protivrečnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržini isprava iz zapisnika o iskazima datim u postupku. Posebno se ukazuje da prvostepeni sud jednostavnom frazom: „svestranom analizom izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u sklopu njihove međusobne povezanosti, smatra da su okrivljeni izvršili krivična dela koja im se optužbom stavljaju na teret, a da pri tom ne navodi zašto i na osnovu čega je to utvrdio. Takođe se ističe da u obrazloženju presude nema logičkog sleda između izvedenih dokaza i zaključaka suda, već je zaključak suda plod pukog logiciranja“ i nespretnog pokušaja da se same radnje podvedu pod obeležja krivičnog dela koje se optuženima stavlja na teret.

  Nasuprot žalbenim navodima, Apelacioni sud nalazi da je prvostepena presuda jasna i razumljiva i da sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Prvostepeni sud je sve relevantne činjenice i okolnosti koje se tiču konkretnog događaja nedvosmisleno utvrdio i svoju odluku bazirao na odgovarajućim razlozima o odlučnim činjenicama koje je potpuno, logično i adekvatno obrazložio, a ovaj sud iste kao pravilne prihvata. U obrazloženju su dati jasni i valjani razlozi o odlučnim činjenicama i jasno se vidi na osnovu kojih dokaza su utvrđene odlučne činjenice i izvedeni pravilni činjenično-pravni zaključci.

U žalbi okrivljenih se ukazuje da prvostepeni sud nije pružio ni jedan jedini dokaz da su okrivljeni izvršili krivično delo u sastavu grupe, a takođe prvostepeni sud ne daje dokaze ni da su okrivljeni omogućili drugom nedozvoljen prelaz granice Srbije, nedozvoljen boravak i tranzit kroz Srbiju, jer svi svedoci – emigranti, a bilo ih je 14, navode da su sami prešli granicu Republike Srbije, pri tom se posebno ukazuje na iskaz svedoka SS, koji je detaljno opisao kako je prešao granicu između Makedonije i Srbije. Isto tako prema navodima žalbe nema nedozvoljenog tranzita kroz Srbiju, jer su svi svedoci – emigranti se sami prevozili kroz Srbiju, a jedino za šta postoji sumnja je omogućavanje nedozvoljenog boravka ali je i to ostalo na bazi sumnje. Žalbenim navodima se, u suštini, prvostepena presuda pobija zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Po oceni Apelacionog suda, prvostepeni sud je pravilnom analizom svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u konkretnom slučaju i to, kako u pogledu postojanja objektivnih, tako i u pogledu postojanja subjektivnih okolnosti predmetnih krivičnih dela. Detaljnom analizom izvedenih dokaza (strana 13) prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su okrivljeni u vreme na mesto i na način kako je to bliže opisano u izreci presude izvršili navedena krivična dela za koja su i oglašeni krivim. Pritom su, sva trojica učestvovala u izvršenju krivičnog dela opisanog u stavu prvom izreke, a okrivljeni BB sa dva NN lica i u izvršenju krivičnog dela opisanog u stavu drugom izreke presude, te omogućili većem broju stranih državljana da nedozvoljeno borave u Srbiji, radi daljeg tranzita. Za svoju odluku prvostepeni sud je dao jasne i adekvatne razloge koje u svemu kao pravilne prihvata i ovaj sud. Prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je okrivljeni AA predmetno krivično delo izvršio u nameri pribavljanja protivpravne imovinske koristi-iznos od 250 evra, obzirom da je stranima licima, emigrantima omogućio boravak u svojoj kući, radi tranzita kroz Srbiju, znajući da ta lica nisu posedovala pasoše sa vizama za legalni ulazak u Srbiju, a isto tako i okrivljeni BB je po dogovoru sa okrivljenim VV, pronalazio državljane Srbije koji su za novčanu nagradu od 30 do 50 evra, po transferu prihvatali da se novac iz inostranstva putem Western Union sistema pošalje na njihovo ime koji bi potom predavali okrivljenom VV, a u periodu od marta 2011. do 24. aprila 2011. godine omogućio i nedozvoljen boravak na teritoriji Srbije većem broju Pakistanskih državljana koji nisu posedovali pasoše sa vizama za legalni ulazak u Republiku Srbiju po prethodnom dogovoru sa izvesnim "SS", zatim i "SS1", najpre smestio u jedan stan, potom ih premestio u drugi, koji je u tu svrhu iznajmio od okrivljenog AA, gde im je omogućio da nedozvoljeno borave. Iz iskaza saslušanih svedoka prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su oni iz Makedonije ušli na teritoriju Republike Srbije, te koja im je bila dalja namera, gde su u Srbiji boravili, ko im je nabavljao hranu, kako su dolazili do novca i koja im je bila dalja destinacija. Dakle, prvostepeni sud je pored iskaza svedoka cenio i pisane dokaze pa je pravilno utvrdio da su se u radnjama okrivljenih stekla sva zakonska obeležja krivičnih dela za koja su oglašeni krivim. Stoga su neosnovani žalbeni navodi kojima se ukazuje da se prvostepeni sud na glavnom pretresu nije bavio utvrđivanjem činjenica, već nebitnim stvarima i da izreka presude predstavlja samo prepisan petitum optužnice.

Neosnovani su i žalbeni navodi branioca okrivljenog VV advokata BA, kojima se prvostepena presuda pobija zbog bitne povrede odredaba zakonika o krivičnom postupku, i pri tom osporava ocena dokaza data od strane prvostepenog suda, te da je sopstvena ocena istih. Po nalaženju ovog suda, prvostepeni sud je iz iskaza svedoka SS1 pravilno utvrdio da je isti upoznao drugookrivljenog VV, koji je u kritično vreme tražio stan za iznajmljivanje, da je za ovog okrivljenog preko Western Union banke podizao novac i to dva, tri puta u određenom iznosu zašta je dobijao proviziju. Isto tako iz iskaza svedoka SS2 prvostepeni sud je utvrdio da je preko BB upoznao okrivljenog VV, da se sa njim dogovorio da podiže izvesne sume novca za njega, pa je išao u različite ekspoziture banaka radi toga, zašta je dobijao 20 do 50 evra po transakciji, a podignuti novac je predavao okrivljenom VV. Kako je prvostepeni sud pravilno cenio sve izvedene dokaze, kako iskaze saslušanih svedoka, tako i pisane dokaze, to je izveo pravilan zaključak o postojanju krivice na strani okrivljenog VV, pa su žalbeni navodi branioca okrivljenog ocenjeni kao neosnovani.

Ispitujući pobijanu presudu u pogledu odluke o izrečenim kaznama povodom žalbe branioca okrivljenog VV, a shodno članu 383 ZKP u odnosu na ostale okrivljene, Apelacioni sud nalazi, da je prvostepeni sud u smislu člana 54 KZ, utvrdio sve okolnosti koje su od značaja za odmeravanje kazne. Tako je na strani okrivljenog AA kao olakšavajuću okolnost cenio činjenicu da je otac jednog deteta i da je star 26 godina, dok je kao otežavajuću okolnost uzeo u obzir njegovu raniju osuđivanost, a na strani VV otežavajućih okolnosti nije našao, dok je kao olakšavajuću okolnost cenio činjenicu da je neosuđivan i otac maloletnog deteta, dok je na strani okrivljenog BB, kao otežavajuću okolnost cenio raniju osuđivanost, a olakšavajućih okolnosti nije našao. Svim utvrđenim olakšavajućim i otežavajućim okolnostima, sud je dao odgovarajući značaj, kada je okrivljenog AA za krivično delo iz člana 350 stav 3 u vezi stava 2 KZ, osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 meseca, sa uračunitm pritvorom od 17.06.2011. pa do upućivanja u ustanovu za izvršenje kazne, okrivljenog BB za dva krivična dela iz člana 350 stav 3 u vezi stava 2 KZ, stim što mu je prethodno utvrdio pojedinačne kazne, i to kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 2 meseca, za delo opisano u stavu prvom presude, a kaznu zatvora u trajanju od 1 godine za delo opisano u stavu drugom izreke presude, potom ga primenom članova 45 i 60 KZ osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 10 meseci u koju mu se shodno članu 63 KZ uračunava vreme koje je proveo u pritvoru od 25.04.2011. do 29.04.2011. godine, dok je okrivljenog VV osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 meseci.

Izrečene krivične sankcije okrivljenima su neophodne i dovoljne za ostvarivanje svrhe kažnjavanja propisane članom 42 KZ, da se istima utiče kako na njih kao izvršioce predmetnog krivičnog dela, tako i na druge da ne čine krivična dela, te da se izrazi društvena osuda zbog izvršenja istih i učvrsti obaveza poštovanja zakona.

Ovaj sud je konstatovao da je okrivljenom VV izrečena kazna zatvora ispod zakonom određenog minimuma, tj. ispod 1 godine, a u trajanju od 10 meseci, iako član 57 stav 2 KZ propisuje da se ne može ublažiti kazna za određena krivična dela, između ostalih, i za krivično delo iz člana 350 stav 3 i 4 KZ. Kako se u konkretnom slučaju radi o krivičnom delu nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz člana 350 stav 3 KZ, za koje je zaprećena kazna zatvora od 1 do 10 godina, to se za navedeno krivično delo kazna nije mogla ublažiti i izreći ispod 1 godine, pa kako je prvostepeni sud u odnosu na ovog okrivljenog primenio odredbe o ublažavanju i izrekao okrivljenom VV kaznu zatvora u trajanju od 10 meseci, a pri tom nije bilo žalbe na njegovu štetu, to je Apelacioni sud samo konstatovao da je povređen krivični zakon u korist ovog okrivljenog, jer presudu nije mogao izmeniti na njegovu štetu.

Ovaj sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i ostale navode iznete u žalbama branilaca okrivljenih ali ih nije posebno analizirao i obrazlagao obzirom da su bez uticaja na drugačije odlučivanje u ovoj krivično-pravnoj stvari.

Sa iznetih razloga, a na osnovu člana 388 ZKP, Apelacioni sud u Beogradu je odlučio kao u izreci.


Zapisničar        Predsednik veća-sudija
Snežana Dogandžić s.r.       Slavka Mihajlović s.r.

Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Svetlana Antić

Si id non apparet, non ius deficit sed probatio (Paulus) – Ako se nešto ne dokaže, ne pravo, nego dokaz nedostaje